I
Kao da se nalazimo u pećini i zaboravili smo put odakle smo krenuli, tako da smo sa svakim novim korakom, novom krivinom i novim prolazom, dalji od ulaza koji je za nas i izlaz. Idemo sve dublje u tamu, u nepoznato, i misli nam se mute, zaboravljamo čak i kada smo ušli u ovu novu dimenziju, crnu rupu u zemlji i našim glavama. Udaljavajući se od svetla, iz naših sećanja nestaje spoznaja o onome šta smo bili, kako smo živeli, šta je dobro, a šta loše. Dozvolili smo da nam nagori među nama oduzmu najboljeg među nama. Onog koji nas je vodio u bolje sutra. Sada ulazimo u ništavilo i ne vidimo jedni druge, bitan nam je samo sopstveni interes. U crnilu ne raspoznaješ prijatelje od neprijatelja, ovde su ti svi isti, i ti si prema ostalima takav.
II
Znamo li da izađemo iz podzemlja?
Kako to crnilo izgleda? Uđi u sobu, navuci debele zavese na prozore, spusti roletne, ugasi svetlo, uzmi sve prekrivače koje imaš, stavi ih preko glave i zatvori oči. Ovo crnilo ni malo na to ne liči. Ono je mnogo tamnije, gore, užasnije. To nije samo odsustvo svetla i boja, već i odsustvo svesti.
Da li ćemo ikada naći izlaz iz ove grobnice? Možda. Da li neko zna da upali vatru? Treba nam svetlo.
Da, treba nam svetlo da bismo se snašli u ovoj tamnoj pećini koja nas je zarobila, ali da li znamo da upalimo vatru? Da li je i ta naša sposobnost nestala predugim životom u mraku? Čovek je odavno naučio da upali vatru i da se njom koristi. Ovladavanjem vatrom čovek je počeo da se razvija. Može li da se dogodi suprotan efekat? Da se time što smo zaboravili da upalimo vatru možda vraćamo nazad, da li dolazi do deevolucije? Možda se Nastavite sa čitanjem →